20 Poglavlje - I Did My Time, And I Want Out!
nedjelja, 25.04.2010.

Photobucket

Sve je bilo crno, iako se nejasno sjećala nekih šljaštećih svjetala neposredno prije te tame. Osjećala se čudno, nije znala da li je budna ili sanja, a imala je i neki čudan osjećaj… u glavi, u tijelu… kao da je nešto izvana pritiska prema unutra i u isto vrijeme želi izaći napolje. I bilo joj je hladno… jako hladno.

Da li je sanjala nešto? Kada je uopće zaspala? Zar nisu već trebali biti u Engleskoj, Eliza bi je probudila da su…


Otvorila je oči tako jako da su je zaboljele. Očne jabučice kao da su htjele iskočiti, i mozak joj još uvjek nije radio pravom brzinom, ali sada je bar znala da je budna.

Eliza.

Pokušala se natjerati da se pridigne, no mišići ju nikako nisu slušali. Pramen kose joj je pao na lice; u isto vrijeme ga je pokušala skloniti i ustati, no samo je završila na podu. Osjećala se kao da ju je ogroman teret pritiskao i tjerao da ostane dolje, na podu.

Dovraga!

Udahnula je duboko i pokušala se smiriti. Sjetila se nekog priručnika o pravilnom disanju sa tečajeva aerobika koje je njena mama željela pohađati, no nikada se nije baš potrudila da joj to postane stalna zanimacija.

Udahni duboko, kroz nos… zapim zadrži zrak dvije sekunde, pa ga ispusti polako na usta…

Nakon desetog izdaha osjetila je kako joj se mozak razbistrava. Nakon petnaestog osjetila je snagu kako joj se vraća u udove. Nakon dvadesetog otvorila je oči, i spremno se podigla, prvo na laktove, zatim dlanove, a onda se posve uspravila, usput osjetivši kao da joj se ogroman teret skinuo sa pleća.

Pogledavši malo bolje, shvatila je da je bila prekrivena nekim teškim drvetom i drugim materijalom. Osvrnula se oko sebe; okolo je bio haos. Tamo gdje su nekada bila sjedala, sada su zjapile rupe, a okolo nje sve je bilo u kaosu. Drvo, koža, torbe, odjeća, posteljina… jednom riječju, nered.

Prozor je bio razbijen, i stakla je bilo posvuda po podu. Morat će paziti da se ne posiječe. Sad je shvatala zašto joj je toliko hladno. Pogledavši bolje, primjetila je da je staklo razbijeno tačno po sredini, kao da je netko nešto izbacio direktno kroz prozor. Bilo je mračno – čista, gola noć.

Ustala je polako, osjećajući vrtoglavicu i generalnu slabost u mišićima, ali nije htjela stati. Znala je da mišićima treba vremena da dođu sebi, i da će uskoro biti u redu.

Polako se natjerala da se pomjeri, i nesigurno je zakoračila prema prozoru. Jedan korak, drugi, treći… stigla je do prozora. Prsti su joj drhtali dok ih je polako primicala krhotinama koje su visile dok ih je vjetar izvana nosio.

Neugodan osjećaj u dnu stomaka se sve više pojačavao, a ona nije znala šta mu je uzrok. Duboko je udahnula i malčice se nagela kroz prozor da bi vidjela gdje je.

Trenutak prije nego što će ugledati užasan prizor, shvatila je da je svuda okolo tišina. Trnci koji su se proširili njenim tijelom su je upozorili da nešto nije u redu, ali šteta je već bila počinjena – pogled je već bio bačen.

Prvo što je primjetila bila je Sashina glava. Bila je bijela, samrtno bijela čak i uz snijeg oko njega. Vidjela je njegov vrat, užasno natečen – očigledno slomljen. Vidjela je njegovo tijelo, tako impozantno samo prije nekoliko sati, a sada posve izlomljeno.

Vidjela je kost koja je virila iz njegove desne potkoljenice, vidjela ju je jer je bila u kontrastu sa njegovom crnom pelerinom. Čak i u tami noći, vidjela je modrice koje kao da su vrištale na nju, vrištale da budu primjećene.

Vidjela je njegovo lice, slomljeni nos, krvave usne, i oči… otvorene oči, daleke, prazne, ugašene, tako neljduske i crne, nemoguće crne. Sve ono ljudsko što je bilo u njima, sada je nestalo, i Smrt je iznijela ono najgore na površinu

I krv.. oh Bože, toliko je krvi bilo! Svugdje okolo, svugdje, oko njegove demonski izobličene glave, u udubini ispod nosa, iz usta… svuda krv, krv i samo krv, crna u noći, a znala je da nije, da je crvena, da je strašna, da je konačna, da…

„Ah!“

Osjetila je bol, ali nije se sjećala kada je kriknula. Nije to bio jak krik, nego prigušen, nestvaran, i nestao je onako brzo kako je i nastao. Obazrela se oko sebe, i dalje zbunjena, pokušavajući odrediti porijeklo boli.

Šaka. Bila je to njena šaka, šaka koja je nesvjesno stegnula prozorski ram, pun krhotina stakla koje su joj se zabole u nježnu kožu dlanova i sada je krv, ona ista krv koja je istekla iz Sashe i označila kraj njegovog života, tekla i iz nje.

Možda ću umrijeti?

Gledala je u crvenu supstancu koja joj se slivala niz ruku i nestajala negdje ispod poderanog rukava. Međutim, i dalje ju je osjetila. Osjetila je krv na podlaktici, osjetila je kako polako ali sigurno napreduje prema dole, dole, dole…

„Nije bitno May… ja svejedno moram umrijeti..“

Osvrnula se prestrašeno jer je čula glas svoje prijateljice kraj sebe. Istog trena, shvatila je kako to samo umišlja, jer ničega i nikoga nije bilo iza nje. Bila je sama, u rasturenom kupeu, a ruka joj je i dalje krvarila.

Um joj je otupio. Sasha joj se već činio kao dalek pojam, iako joj se slika njegovog lica urezala u mozak za sva vremena. Gledala je u krv kako kaplje.. i kaplje… i kaplje…

Eliza.

Elizu su odveli, i ne znam gdje je… moram vidjeti gdje sam. Moram vidjeti da li je još netko tu.

Odmakla se od prozora, momentalno zaboravivši na krv i na bol, i izašla iz kupea, samo da bi naišla na još veći kaos.

Kupei su bili isprevrtani napolje, stakla su bila razbijena, i svuda su se nalazile krhotine stakala, komadi drveta, odjeća, i mnoštvo drugih stvari. Svuda okolo su se nalazili znaci uništenja i kaosa od kojih joj se vrtilo u glavi. Izgledalo je kao da je netko bacio bombu na voz, međutim May je znala da su u pitanju ipak bile samo čarolije.

Osvrnula se oko sebe, pokušavajući se orjentirati, i tada ju je ugledala.

Ljudska noga.

Zatim ruka.

Osvrnula se lijevo, pokušavajući skloniti pogled sa tog užasnog prizora – još jedna ruka.

Trup. Kosa. Krv.

Svuda okolo, ljudska tijela, lišena života zauvijek.

Mrtvačka tišina se činila sve većom i većom, a kaos u njenom stomaku se sve više povećavao. Osjetila je da je obuzima napad panike, ruke su joj se počele tresti, i odjednom nije mogla disati.

Smiri se May, dovraga!

Svaki udisaj je bio plići nego prethodni; nije bilo dovoljno zraka u njenim plućima. Znala je da se to zove hiperventiliranje, ali nije si mogla pomoći.

Sljedećeg trenutka noge su je izdale i srušila se na pod, instinktivno držeći ruku na srcu. Udisala je i izdisala plitko, i u glavi joj je počelo sijevati. Osjetila je da gubi kisik koji joj je neophodan da nastavi živjeti.

Smiri se Mayorie! Polako udahni.. oh… izdahni… hajde, još malo… udahni… izdahni…


Ništa nije ni čula ni vidjela dok se pokušavala usredotočiti na svoje disanje. Njen um je igrao igrice, prikazujući joj scene iz života, i čineći sve oko nje nestvarnim. Okvir od vrata od kupea se počeo približavati i odaljavati, a staklo na koje se naslonila počelo je drhtati.

Svjetlost koja se odjednom pojavila nije joj pomogla da razluči da li je u pitanju stvarnost ili san. Okrenula je glavu lijevo ali ništa nije vidjela – oči su joj bile zamagljene. Onaj užasni osjećaj gušenja ju je obavio potpuno, i zatvorila je oči čvrsto pritišćući ruku na srce, kao da će joj to pomoći.

Molim te May, diši… molim te… ne možeš sad prestati. Ne možeš…

Dah joj je bivao sve kraći, i više se nije mogao nazvati disanjem. Užurbanost je ustupila mjesto otupjelosti, užasnijoj nego bilo što drugo.

May, pomoć je na putu, još samo malo izdrži…

Same laži. Bezrazložna nada, odgovor njenog uma na bezizlaznu situaciju. Okolo je čula zvuke, ali znala je da to nije stvarno. Nikoga nije bilo, bila je sama u tom Vlaku Smrti, sama u hladnoći i tami, i ništa nije mogla promjeniti.

Nije još kraj… ne želim vjerovati u to.

Oči su joj se širom otvorile i prestala je disati u trenutku kada su je obgrlile tople ruke, ali ona ih više nije osjećala. Gotovo je.



Svačiji život je sjeban. Ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu koja nema probleme, probleme koji se možda vama ne čine bitnim, ali toj osobi ti problemi su cijeli svijet. Ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu koja zbog problema ponekad ne poželi da je netko drugi.

Eh, moj život je sjeban na kvadrat. Da oprostite na izražavanju.

Znala sam da nešto ovakvo predstoji. U zadnjih godinu dana, niti jedan jedini put nisam imala normalan dan u životu. Ne. Svaki prokleti dan mi je bio ispunjen ili direktno dramom, ili indirektnim razmišljanjem o istoj. Ljubavni problemi, činjenica da me progoni netko za koga sam mislila da me voli, a zatim sam shvatila da je ustvari hladnokrvni ubojica, nakon što sam se zapravo prisjetila da postoji jer su mi roditelji izbrisali pamćenje, zatim preseljenje u Englesku, zatim činjenica da sam više puta skoro poginula, što još? Oh, da! Još jedna činjenica – oko devedeset posto ljudi koje znam me mrze iz nekog razloga, nisam razgovarala sa roditeljima već duže vrijeme i ja mislim da je to otprilike sve.

Oh, da. Ne smijem zaboraviti najnoviji razvoj događaja.

Iz vlaka za Englesku su me otele Smrtonoše Stri… Lorda Voldemorta, uz to ne znam da li je May živa ili mrtva. Prije toga, pročitala sam pismo od Karoline u kojem mi je indirektno najavila veoma bolnu osvetu i na kraju smrt, i pismo od Amelie koja mi je teatralno saopštila da moram umrijeti. Pri tome, ne znam gdje se nalazim, ne znam koji je dan, i uz to sam upravo saznala zašto su me oteli. Saznala sam još par stvari, uglavnom od dviju osoba koje idu sa mnom u školu – jedna je Tomova kćer, a druga me pokušala ubiti. Obje su Smrtonoše po izboru.

I tako sam stajala nasred te proklete crne sobe u kojoj su svjetla svijeća bila prigušena tako da izdužuju sjene i čine ju još jezivijom nego što jeste sa glavom koja će uskoro eksplodirati, u istoj odjeći od jučer, pred četvero ljudi za koje nikad nisam očekivala da će biti u istoj sobi, od kojih bi me dvoje rado ubilo, a ja bih ubila drugo dvoje, od kojih je dvoje tvrdilo da me vole pa me ostavilo, jedno me skoro ubilo, a jedno me otelo i ne planira me vraćati dok ne ispunim ono što se od mene traži.

A pored svega… On je tu.

„Shvataš li šta moraš uraditi, Liza?“

Tomov glas je presjekao dugotrajnu tišinu koje nisam ni bila svjesna do trenutka kada je narušena. Također me trgnuo iz mojih misli, što je možda pozitivna stvar, jer su mi se slike i riječi vrtile po glavi tolikom brzinom da mi se zavrtilo.

Podigla sam pogled prema njegovoj stolici, postavljenom kao prokleti tron na sredinu prostorije. Zastori su bili navučeni, stoga nisam znala je li dan ili noć, ali znala sam da mi je bilo jako hladno. Zato sam vjerovatno drhtala.

Ustvari ne. Nisam zato drhtala.

Prije nego što sam uspjela da se zaustavim, zvuk se formirao u mojim glasnim žicama i salve smijeha su prokuljale napolje. Instinktivno sam se savila u struku, osjećajući neodoljiv napad histeričnog smijeha, za koji sam itekako imala razloga.

Moj pomalo zlokoban smijeh je odzvanjao u dvorani, odbijao se od zidove i vraćao se stostruko jači, i činilo se da, kako vrijeme prolazi, on sve više jača. Sad su mi već suze počinjale teći, a i stomak me poprilično bolio. Međutim, nisam mogla prestati.

Ponekad, moje tijelo preuzme kontrolu nad mojim umom. Kao naprimjer kada sam bila sa Vla… (bolje je da ne mislim na to sad)… Ili u ovakvim situacijama. Znala sam da je nešto neprimjereno, da moram prestati, a nisam mogla. Stomak me bolio i nisam mogla jasno vidjeti od suza, ali nastavila sam se smijati.

„Ja mislim da ona nije normalna.“

Margaret Riddle je odlučila prokomentarisati moj smijeh, što je učinilo da se ispravim i prestanem se smijati. Skoro potpuno.

Obrisala sam preostale suze iz očiju i okrenula se prema njoj.

Gledala je u mene napola zgađeno, a napola iznenađeno. Zamahnula je onom svojom crvenom kosom koju je maloprije vrtila dok je pričala sa… smiri se Eliza… i nasmiješila se zlobno.

„Slušaj me kučko, zadrži komentare za sebe, jer ne odgovaram za svoje postupke u emotivno labilnom stanju u kakvom sam trenutno. Ustvari, što se tebe tiče ne odgovaram za svoje postupke u bilo kojem stanju. Dosta mi te je.“

Oči su joj iskočile iz duplji ali iznenađeni izraz je brzo zamijenio onaj čistog bijesa. Ruka kojom je stezala štapić se podigla munjevitom brzinom, ali prije no što je išta mogla uraditi, moj divni Striček Tom je ponovno stao u moju odbranu.

„Margaret, prestani.“

To je bilo dovoljno da je ućutka, a ja nisam mogla odoljeti da joj se ne nasmiješim. Znala sam da će me to u nekom trenutku vjerovatno koštati, ali za sada jedino što je mogla uraditi je jače stegnuti štapić. Što je i učinila.

U trenutku kad sam se okrenula prema „tronu“ da se ponovno suočim sa Tomom, učinilo mi se da iskosa na Njegovom licu vidim blagi smiješak. Jedva sam zadržala kontrolu nad mišićima lica, i nagovještaj smiješka sam zamijenila sarkastičnom grimasom.

I dalje tako utiče na mene, poslije svega, i dalje…


„Dakle, da vidimo da li sam ovo dobro shvatila. Ti želiš od mene da ti prevedem neke ploče Aleksandra Makedonskog ili koga već, jer ćeš tako skupiti svu moć svijeta i biti najveći čarobnjak svih vremena, te zavladati svijetom?“

Tom je ustao sa svog trona i napravio par koraka prema meni. Svjetlost svijeća ga još uvijek nije obasjala tako da ga mogu vidjeti, ali obrisi su se sve više nazirali. Zvuk njegovih koraka je bio zlokoban i probudio je u meni nešto… možda strah koji sam do tada jako dobro skrivala sarkazmom?

Nisam si mogla pomoći, i ustuknula sam.

„Ne pravi se glupa, Liza. Znam da si sve shvatila. Vidim da si u šoku, zato ću te pustiti da se odmoriš, a kad se sabereš doći ćeš da razgovaramo nasamo.“

Mahnuo je rukom neodređeno, i Lyssa, koja još uvijek nije ništa rekla, i Margaret su se povukle.

Okrenula sam se da odem, kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu.

Kako lažeš, nečiju. Znaš ti dobro čiju Eliza. Samo se uzdrži da se ne nasmiješiš ponovno, kao što si se nasmiješila kad si shvatila da je i On tu.


Nisam se obazirala, samo sam nastavila hodati. U trenutku kad su se velika drvena vrata dvorane otvorila da nas propuste, izmanevrisao je svoju ruku tako da je sada držao moju između svoje ruke i svog srca.

Nema on srca.


Bez ijedne riječi, vodio me kroz prolaze i hodnike. Znala sam da čeka da mu nešto kažem, ali nisam mu htjela pružiti to zadovoljstvo. Zato sam tvrdoglavo ćutala. Ćutala i pokušavala obuzdati srce da ne iskoči iz grudi.

Boljelo me njegovo prisustvo, priznajem. Boljelo je više nego išta na svijetu, biti tako blizu njega, osjećati njegovu toplotu blizu mog tijela, a ne biti u mogućnosti da ga opet dotaknem, da ga osjetim onako kako sam ga osjetila onda…

Sklopila sam oči pokušavajući spriječiti da mi se bilo kakvi dokazi da mi je stalo prospu po licu, i uspjela sam. Samo sam morala držati oči zatvorene, pa sam ga pustila da me vodi. Prije no što sam se mogla posve sabrati stao je, i znala sam da smo došli do sobe. Otvorila sam oči.

Vrijeme je da odigraš svoju ulogu. Ostavi ga tu, onako kako je on tebe ostavio.


Ne gledajući ga još uvijek, pustila sam mu ruku i okrenula se da uđem, iako me srce boljelo pri pomisli da ga više ne mogu dotaknuti. Osjećala sam njegovo prisustvo i toplotu koje je odavalo njegovo tijelo, tijelo koje sam znala napamet, tijelo koje sam voljela više od sebe.

Ruku sam položila na kvaku i trenutak mi je trebao da je napokon otvorim, kada su me iznenadile njegove ruke koje su me privukle k sebi.

Privukao me sebi tako jako da sam osjetila sudar kada su nam se tijela pronašla. Njegove ruke su čvrsto stezale moj struk a njegova glava je počivala na mom ramenu. Uklopili smo se savršeno, kao dva djelića slagalice. Ponovno sam zatvorila oči, zahvalna na tome što sam mu bila okrenuta leđima i što nije mogao vidjeti moj izraz lica.

Nisam si dopustila uživanje, ne; previše mazohistički bi to bilo. Okrenula sam se u njegovom naručju i odgurnula ga.

„Gubi se Vladimire. Odlazi. Moram se spremiti i sabrati za razgovor sa Tomom.“

Svo vrijeme sam gledala negdje u njegova prsa, odlučna da ga ne pogledam u lice. Morala sam tako, jer inače znam da se ne bih mogla kontrolirati. Brzo sam okrenula kvaku i ušla u sobu, zalupivši vrata za sobom.

Nisam se pomakla sa mjesta dok nisam čula njegove korake kako se udaljavaju u nepoznatom pravcu. Tada sam si dopustila da skliznem na pod, niz vrata, i tada sam dopustila suzama da poteku, isto kao i one noći kada me ostavio.

Izdao me, ne jednom, nego dva puta, i to na način na koji nisam mogla ni zamisliti. Izdao me nakon svega što smo prošli, izdao me nakon što mi je rekao da me voli, a sada me izdao na najgori mogući način… Znala sam da žudi za moći, ali da će pogaziti sve ono što smo imali da bi se dokopao samo jednog djelića slave Onoga koji me želi ubiti… ne, ne vjerujem… ne vjerujem…


Suze su tekle i tekle, a vrijeme je prolazilo.

Najgora stvar je to što maloprije, kad me zagrlio, pomislila sam kako mu sve mogu oprostiti i sve zaboraviti samo ako me čvršće stegne… Bože zašto mi to radiš?


Žensko srce je slabo, ali na svu sreću, ja barem vladam svojim razumom.

Ovo je gore nego romani, pomislila sam.

Moj život je kompletno sjeban.




Nisam znala koliko dugo je prošlo, ali nitko nije dolazio po mene, pa sam pretpostavila da imam dovoljno vremena da se sredim. Ustala sam sa poda i obrisala posljednje suze s lica – one prve su se davno osušile.

Pogledala sam po sobi; da je bilo neko drugo vrijeme ili neki drugi trenutak, možda bi mi se i svidjela. Međutim, uzimajući u obzir trenutačnu situaciju, najviše što sam mogla uraditi je biti zahvalna što imam sopstveni krevet i što me nisu bacili u tamnicu za mučenje.

Još.


Zakikotala sam se tmurno, ali to nije potrajalo. Glava me boljela, i oči također, i znala sam da moram razmišljati o svemu što se dogodilo i o svemu što sam prošla, ali nisam željela. Osjećala sam se previše umorno, međutim znala sam da moram i to završiti. Znala sam da neću biti mirna sve dok ne pređem preko svakog detalja razgovora sa Tomom.

Na komodici preko puta kreveta je stajala čaša vode. Nisam znala tko ju je tu ostavio, ali nisam željela riskirati trovanje u slučaju da je to bila Margaret, stoga sam samo produžila i bacila se na postelju. Bila je namještena, što znači da je netko bio ovdje nakon što sam napustila prostoriju sa Margaret. Dobro je znati.

Nigdje nije bilo prozora, ali tanušni povjetarac kao da je izvirao iz zidova ili možda ispod vrata, i polako mi prolazio kroz kosu. Osjećala sam se čudno u tom trenutku, iscrpljena od plača i vruća, topla od emocija a lahor je bio prohladan i neobično mi je prijao. Morala sam se suočiti sa svime, i morala sam to učiniti što prije.


Znala sam da sam budna. Znala sam, ali nisam željela otvoriti oči. To bi značilo da se moram suočiti sa situacijom, a to može čekati. Zato, jednostavno sam se opustila i pokušala zatvorenih očiju primjetiti što sam više stvari mogla.

Prvo, bilo mi je hladno. Jako, jako hladno. Osjećala sam mišiće kako se pokreću i vibriraju u ritmu, a onda sam shvatila da drhtim. Također, vrat me jako bolio, vjerovatno zbog neugodnog položaja u kome sam bila.

Drugo, čula sam korake. Nisam mogla odrediti njihov tačan položaj, ali činilo mi se kao da se između tih koraka i mene nalazi barijera.

Vrata.

Treće, nešto nije bilo u redu. Osjećalo se u zraku, osjećala sam to i u kostima, jednostavno sam to osjećala. No prije nego što sam mogla primjetiti bilo što više, vrata su se sa treskom otvorila; simultano su se otvorile i moje oči.

„Nadam se da si budna.“

Margaret Riddle je mahnula svojom crvenom kosom u istom trenutku kada joj se usnama proširio prezrivi osmijeh. Vrtila je štapićem u ruci i uopćeno izgledala kao da je dobila na lutriji.

„Ja se nadam da nisam. I noćnu moru bih lakše podnijela nego realnost s tobom.“

Obrve su joj se na tren skupile na moju primjedbu, ali arogantni osmijeh joj nije silazio s lica.

„Oh, princezica pokušava biti zanimljiva. E, pa, ne uspijeva ti. Diži se sa tog kreveta, idemo vidjeti Gospodara.“

I te riječi bile su dovoljne da se sjetim svih događaja od prethodnog dana.


Ameliino pismo, Karolinino pismo, zatim napad na vlak, vrištanje i May kako pada…

Podigla sam pogled i susrela se sa zločestim očima Margaret Riddle.

„Što se dogodilo sinoć? Gdje sam, i zašto sam tu? Je li Tom ovdje?“ Upitala sam ju skoro bez daha, sada kada samo se mogla prisjetiti dijelova prošle večeri.

Nije mi ništa odgovorila, samo me grubo povukla sa kreveta i prisilila me da ju slijedim kroz vrata. Nisam se bunila, jer sam znala da što prije sve počne, to će prije i završiti, a zaista sam željela odgovore na mnoga pitanja koja su mi se motala po glavi.

Nebitno, Eliza... nebitno... Pređi na stvar.

Premotala sam nebitne detalje u glavi, poput vrata, Lysse koja nas je unutra čekala i još nekoga u sjeni, i prebacila se na dio kad sam ga vidjela...

„Striček Tom...“ mislim da sam prošaputala, ali nisam bila sigurna. Nisam ga prepoznala odmah, jer izmijenio se od vremena kada je bio moj lijepi, visoki crni Striček Tom, osoba koju sam voljela skoro više od roditelja jer je uvjek bio tu za mene.

Sada je bio... drugačiji.

Nisam mogla shvatiti što je to drugačije na njemu, u njegovom načinu ophođenja i u govoru, u izgledu i u hodu. Nisam znala što je, ali znala sam da nešto nije u redu, otprilike onako kako nagonski znate da u slagalici jedan dio nije na svome mjestu, čini se kao da se uklapa ali se ustvari ne uklapa i ta iluzija vas smeta, ali ga ipak ostavljate na mjestu u nadi da ste pogriješili, iako dobro znate da niste.

Ponekad nam je potrebno da se zavaravamo nečim da bismo izgurali mučenje koje znamo da predstoji.

„Zdravo Liza. Dugo se nismo vidjeli.“

Susrela sam mu pogled kada je to rekao, i trnci su me prošli jer sam shvatila da može vidjeti šta ja mislim. Čitala sam o Legilimenciji i Oklumenciji ali nisam bila baš veliki stručnjak – otac me pomalo podučavao. No ovoga puta, nisam se ni trudila sakriti sjećanja, nego sam pustila da emocije govore umjesto mene, i nisam znala govorim li na glas, ili možda su to samo misli u mojoj glavi...

Sjećaš li se, striček Tom? Sjećaš li se dana kada si me vodio na snijeg, kada si mi govorio da sam tvoja mala Liza i da me ništa neće povrijediti? Sjećaš li se kada si mi govorio da me nikada nećeš napustiti jer me voliš? Sjećaš li se kada si izgovorio te riječi, sjećaš li se obećanja i osmijeha i svih zakletvi koje si mi tada dao? Sjećaš li se koliko si me povrijedio kad si rekao da ideš, da odlaziš i da te više neće biti? Sjećaš li se prvog Snjegovića kojeg smo napravili iza moje kuće u Peterburgu? Sjećaš li se?
Boli li te kao što mene boli? Boli li te imalo to što si sad, ta individua koja si postao, koju ja ne poznajem a koju ipak volim jer se nadam da si to pak onaj stari ti?
Boli li te što su me svi u mom životu iznevjerili, što me prvi dečko kojeg sam ikad voljela ostavio kao što si me ti ostavio jer je previše ličio na tebe? Boli li te što si me uništio onako kako me nikad nitko nije uništio, što sam postala druga osoba jer sam tebe izgubila? Boli li te što moram da se skrivam od tebe jer si postao nešto odvratno, nešto nisko i prljavo, nešto što nikad nisam vjerovala da ćeš postati?
„Boli li te što si postao čudovište?“

Čuo me, sve me čuo jer mu se lice iskrivilo u masku koju nisam mogla da prepoznam dok sam ga pitala sve to, dok sam vrištala na njega u svojoj glavi ili možda zaista glasom i uz to vrtila slike svih sjećanja koja su nasilno oduzeta od mene a koja sam povratila slučajno, nasumice. Čuo me jer je u jednom trenutku bio isti kao što je bio prije deset godina, no onda mu se izraz promijenio i postao je neko drugi, a ja sam shvatila šta je to pogrešno kod njega u svoj ovoj priči.


Plašio me.

Nikad se to prije nije desilo, nikad prije ga se nisam bojala niti sam pomišljala da me može povrijediti, no ovaj put se činilo da ne vlada sobom. Učinilo mi se da vidim Margaret i Lyssu kako se kreću, i još neke pokrete u dnu dvorane ali nisam se mogla obuzdati, ne sada.

„Oh, što ćeš sad? Što? Povrijediti me? Udariti me? Ubiti me? Svi znamo da si sposoban za to. Dokazao si to više puta, dokazao si to ubistvima u vlaku prošle noći, no jesi li zaista došao do toga da ćeš ozlijediti mene? Mene? Mene, jedinu koja te ikada voljela iskreno i čisto jer je bila dijete, a djeca, djeca mogu da osjete tko ih voli a tko ne. Hoćeš li mene povrijediti, Striček Tom? Je li? HOĆEŠ LI MENE POVRIJEDITI, TI GADE OBIČNI, VJEROVALA SAM TI, VJEROVALA SAM I TEBI I VLADIMIRU A OBOJICA STE ME IZNEVJERILI GORE NEGO ŠTO SAM IKADA MOGLA POMISLITI, KAKO SI SE USUDIO OTIĆI TAKO, KAKO SI SE USUDIO POSTATI TO ŠTO SADA JESI, KAKO SI SE USUDIO NESTATI I POJAVITI SE U TOM OBLIKU, TAKAV KAKAV JESI I UNIŠTITI MI SNOVE I NADE I BAŠ KAD SAM TE SE POČELA SJEĆATI TI SE VRATIŠ I... I... I TO ODUZMEŠ! SVAKO SRETNO SJEĆANJE BUDE PONIŠTENO NOVIM VIJESTIMA O NAPADIMA I O UBISTVIMA KOJE VRŠE TVOJE PRISTAŠE, SVAKI OSMIJEH SKUPO PLAĆAM, KAKO SE USUĐUJEŠ... GADE!!“

Tu sam stala, bez ijedne dalje riječi, bez kraja, nakon što sam shvatila da zaista vičem na njega i da moj glas i moje urlanje odjekuje velikom praznom dvoranom. Shvatila sam da je vrijeme da prestanem kada je njegovo lice doseglo vrhunac bijesa, i kada sam pomislila da će skočiti i golim rukama me zadaviti.

Ustuknula sam i ne shvatajući, jer je bijes koji je odašiljao bio strašan – ubilački. No ni ja se nisam dala, i vidjela sam kako se koleba u jednom trenutku, kao da mi želi popustiti. Šake su mu pobijeljele od napora da me ne urekne ili bar ućutka, i nisam se dala. Iskoristila sam taj trenutak. Nisam još bila gotova.

„Evo, Tom... tu sam. Tvoja mala Liza je napokon pored tebe. Napokon ti je na dohvat ruke. I što sad, Tom, ha? Što ćemo sad?“ Zlurado sam se nasmiješila, i prkosno podigla pogled da vidi što će se desiti.

Tišina je bila zaglušujuća nakon moje provale bijesa, i skoro se još moglo čuti „GADE... GADE... gade...“, kako se odbija od zidove. Međutim, jedini zvuci koje sam ja registrirala su bili zvuci mog neregularnog disanja i eratični udarci mog srca koje mi je bubnjalo u ušima.

Sjećam se da sam se molila.
Molim te Bože, molim te da sve bude u redu. Molim te da me ne ubije. Molim te. Molim te. Ne sjećam se koliko puta sam to ponovila. Molim te. Molim te. Molim te.

„Sada,“ njegov glas je presjekao tišinu nakon određenog vremenskog perioda, sat ili sekunda, ne bih znala reći. „Sada,“ ponovio je, „ćeš prestati urlati, ako si završila sa ovom predstavom Aleksandra, i sada ćeš me saslušati. To jest, sada ćeš ga slaslušati.“

Učinilo mi se da mu je osmijeh zaigrao na kutu usana iako mu se ubilački bijes mogao vidjeti u tamnim očima, i skoro neprimjetno je trznuo glavom. Četvrta osoba u sjeni je izronila na svjetlo, i mislim da sam znala tko je prije nego što je iskoračio naprijed, skroz na svjetlo.

Prepoznala sam ta ramena, taj hod i način na koji je držao ruke, majušni pokret glave kada je sklonio kosu sa očiju i ono krckanje zglobova koje radi kad je blago nervozan. Znala sam tko je i zato sam se široko nasmiješila jer sam pomislila,
eto, to je to, gotovo je, sad će napokon sve biti u redu.

A onda kao da me nešto udarilo u stomak jer sam shvatila da ništa neće biti u redu, da ništa nije gotovo nego da je naprotiv sve tek počelo, jer on je svo vrijeme stojao tu i čekao Tomovu naredbu i sada se pokazao i onda sam sklopila oči jer sam znala, tada, da je sve izgubljeno.

Trenutak kad su nam se oči srele, prvi put nakon svega što se desilo, prvi put nakon one noći, bio je trenutk kad sam saznala da je Vladimir Nikolaevič Dimitrovski, ljubav mog života, Smrtonoša – sljedbenik Gospodara Tame.

Pa, sad bar znam zašto nije došao na voz, gorko sam pomislila. Bar ne onda kada je trebalo.

Učinilo mi se u tom trenutku da je pročitao moje misli, jer su mu se usne samo malko skupile.


Osjetila sam suze kako mi naviru na oči i prisilila se da preskočim taj dio, taj prvi pogled i taj bol koji mi je prouzročio i koji je protutnjao kroz mene kao uragan kad sam shvatila da me opet iznevjerio, da je opet pogazio sve što je rekao i da me opet gleda kao da će sve to nekako ispasti u redu i da on nije kriv.. da je to samo splet okolnosti.

Prislila sam se da preskočim taj dio, i da pređem na onaj koji je govorio o pločama, runama, i drevnoj zatočenoj magiji koja samo čeka da bude oslobođena. Prisilila sam se da svaku Vladimirovu i Tomovu riječ pretresem po stotinu puta, dok naposlijetku nisam shvatila značenje svega što su mi rekli, i dok naposlijetku nisam shvatila sve.

Opet sam bila uvučena u nešto čemu se nisam mogla oduprijeti jer je poslijedi bila sila jača i veća, nadasve moćnija od obične ljudske volje. Ova sila je upravljala tokovima vremena, i jedino što sam ja mogla jeste prepustiti se, svjesna da je moj život, i životi mojih bližnjih, nešto posve nebitno u širokom kosmičkom poretku stvari.

Shvatila sam da se umjesto da pokušavam spasiti cijeli svijet, pokušam koncentrirati na donošenje pravih odluka koje u dugoročnom smislu neće promijeniti tok koji je zapisan još prije nego što je Svijet stvoren, ali u kratkoročnom smislu mogu donijeti spasenje i drugu šansu meni i meni bliskim ljudima.

Shvatila sam da moram da se koncentriram na male stvari, poput toga da moram da se prisjetim svega što sam nekada davno naučila o Oklumenciji, jer sam imala osjećaj da će mi trebati.

Shvatila sam da moram da zaboravim na Vladimira, koliko god me srce izdavalo na tom planu i koliko god ga tijelo i duša tražili, jer će on biti samo prepreka i distrakcija koja će me sputati na daljem putu.

Shvatila sam da moram da očistim um od svih pritisaka i da zaboravim na žurbu i na nestrpljivost, i da se oboružam svim strpljenjem koje posjedujem, kojeg nije baš mnogo, i onim kojeg ne posjedujem, a kojeg je mnogo više, i da se pomirim sa činjenicom da ću ovoga puta morati da igram po drugim pravilima.

Otvorila sam oči naglo, spremna da se suočim sa bilo kakvom strašnom prikazom koju mi život baci pred noge.

„Ne mogu reći da sam baš prikaza, čak i ja znam da nisam toliko strašna.“

Gledala sam u nju par trenutaka, misleći kako me vjerovatno čula, te je stoga sigurno dobar Oklument.

„Zapravo, bolji sam Legiliment no Oklument, ali čini mi se da sam bolja od tebe. No, mislim da možemo doći do zajedničko korisnog sporazuma. Dolazim k tebi sa poslovnim prijedlogom. No, prvo, kaži mi objektivno... koliko si zaista dobra u Oklumenciji?“

Modre oči Lysse Van Helsing skoro su se smiješile dok je izgovarala ove riječi. Možda me to ponukalo da joj odgovorim, ne znam, ali znam da mi je to, u dugoročnom planu, na kraju svega spasilo život.




18:28 | Komentari (6) | On/Off | Print | #

19 Poglavlje - In The End, It Doesn't Even Matter
srijeda, 24.02.2010.

Nadam se da je vrijedno sramotnog čekanja.

Photobucket

Mislim da sam je volio oduvjek, iako to nikome nisam priznao. Savladavao sam se, jer sam opažao šta se događa u njoj.

Sada, sakrila je oči da me ne gleda – znao sam, iako mi je uzvratila poljubac. Znao sam, jer nije mogla obuzdati razočarenje u onom jednom trenutku prije no što mi se prepustila.

Sada mi je bilo dovoljno samo da je držim i ne puštam – znao sam šta slijedi, i nisam se zanosio nekim iluzijama.

Ona ne voli mene.

„Ja …“ počela je, a glas joj je bio prigušen jer je i dalje bila priljubljena uz mene. Osjećao sam vibracije iz njenog tijela kada je progovorila.

„Ne moraš ništa reći. Razumijem.“ Preduhitrio sam je, milujući ju nježno po kosi. Tijelo joj je počelo podrhtavati, i nedugo potom osjetio sam njene suze, dok su joj tijelo potresali jecaji.

„Ja… ja bih t - tako htjela… htjela bih d – da tebe volim, a – ali…“

Podigla je oči i uhvatila moj pogled. Vidio sam u tim plavim safirima da je to istina, da bi ona zaista htjela da je cijela situacija drugačija, vidio sam da žali zbog toga što nije, vidio sam da je tužna, da se raspada… i sve što sam želio, bilo je utješiti ju.

„Ne brini dušo… razumijem.“

Šmrcnula je i zagrlila me ponovno, posve se približivši, tako da smo bili bliže jedno drugom nego ikad.

„Željela bih…“ Prošaptala je drhtavo u moje uho, i zatvorio sam oči, pripremajući se za ono što slijedi.

„Željela bih da tebe volim umjesto njega, Vranko.“

Zagrlio sam je čvrsto, i spustio usne do njenog lica.

„I ja bih to želio, vjeruj mi… više no išta.“

Spustio sam svoje usne na njene, samo jednom. Nije ništa rekla, samo je jače zaplakala. Držao sam ju, dugo ili kratko, nisam znao, i nisam mario. Bilo mi je dovoljno samo da je držim. S vremenom se smirila i jecaji su prestali, a sada je stajala kao umrtvljena. Odjednom se trgnula, kao da je shvatila gdje je, i odmaknula se od mene.

Skrivala je lice od mog pogleda slapom plave kose. Hladnoća je zamjenila njeno mjesto, i tek tad sam shvati koliko me srce zapravo boli. Ali… želio sam znati još nešto.

„Samo mi reci… zašto ga zaboga još voliš?“

Bilo je to najgore pitanje koje sam mogao postaviti, ono za koje sam znao da će mi donijeti bol, ali i ono koje sam morao postaviti. Morao sam znati zašto.

Stajala je mirno kraj prozora nekoliko trenutaka, a zatim se okrenula. Oči su joj bile crvene, a po licu su se vidjeli tragovi suza. Oči su joj bile izgubljene negdje daleko, daleko, van svake sfere u kojoj bih je ja mogao stići. Znao sam da je jedina osoba koja bi sada mogla doprijeti do nje bio… moj brat.

Međutim, smiješila, i taj je smiješak bio strašan.

„Zašto me to pitaš?“ Oči su joj bile usredsređene na nešto izvan mene, ili nešto u meni, a strašni smiješak joj je blistao na usnama.

„Zato što želim… ne, zato što moram razumjeti. Moram bar pokušati.“

U njenim očima sam vidio da zna da će me povrijediti, ali sam sam to tražio. Namrštila se malo kao da se nečeg prisjeća, a zatim je udahnula i počela govoriti.

„Što ih se tiče? Zašto svatko smatra svojom dužnošću da se stara za mene? I zašto mi dosađuju? Zato jer vide da je to nešto takvo, čega ne mogu razumjeti. Da je to obična društvena igrarija, pustili bi me na miru. Osjećaju da je to nešto drugo , da to nije igrarija i da je meni taj čovjek draži od života. A to im je nerazumljivo i ozlovoljuje ih. Kakva god da nam je sudbina, mi smo je stvorili i ne tužimo se na nju. Neće nas učiti kako treba živjeti. Nemaju pojma o tome što je sreća, ne znaju da bez te ljubavi nema za nas sreće, ni nesreće – nema života.“

Završila je, a oči su joj bile kristalno jasne. Prepoznao sam Tolstojevo djelo, koje sam morao pročitati, i koje je sada za mene imalo sasvim drugačije značenje.

„Dakle, osjećaš se kao Ana Karenjina? Lijepo, Aleksandra Petrovna, uvjek si imala talent za recitaciju. Imaš li možda još neki citat?“ Upitao sam ju podrugljivo. Nasmiješila se tužno, pokazujući da je primjetila moje riječi, ali i da je se ne tiču.

„Zapravo, imam.“ Nasmijala se, a onaj strašni osmijeh se vratio.

„On neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lijep, nego zato što je više ja nego ja sama. Kad bi sve ostalo nestalo a on ostao, ja bih još uvjek postojala, a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svijet bi mi postao sasvim tuđ, činilo bi mi se da nisam dio njega.“

Odmahnuo sam glavom kad je završila. On mi je to isto jučer rekao… oni su stvoreni jedno za drugo.

„I dalje ne razumijem Eliza… ne razumijem. Kako ga možeš voljeti?“ Upitao sam nemoćno. „Nije čak ni došao da te isprati!“

Trznula se na te riječi, ali ja sam nastavio, ne mareći.

„Zašto samu sebe upropaštavaš? Ta… ljubav, ona ti ništa dobro neće donijeti. Nije u redu da se zbog ljubavi tako pati, nije moguće da je to suština, odbijam povjerovati u to!“

Vikao sam na nju, a ona me samo gledala praznim očima.

„Kako ne shvataš, ja… ja te volim Eliza.“

Nisam više znao šta ću, glas mi je pukao i sjeo sam na stolicu u kupeu. Prekrio sam lice rukama i pokušao se smiriti. Nije prošlo dugo, čuo sam šuštanje njene odjeće i osjetio njene ruke na mom koljenu i kako mi dižu bradu. Podigla mi je glavu i susreo sam se sa njenim očima.

„Znam Vranko… ali to na žalost nije dovoljno.“

Nešto je bljesnulo u njima, ali prije no što sam se snašao, privukla me sebi i poljubila u čelo, a zatim se odmaknula. Ostao sam sjediti, pokušavajući se smiriti.

Nakon pet minuta šutnje, ustao sam.

„Srećan ti put i javi mi se kad dođeš.“ Rekao sam neodređeno, smatrajući da je tako najbolje.

Okrenuo sam se da odem, ali prije no što sam uspio, njene nježne ruke su me zaustavile. Vratio sam se opet njoj, a osjećaj u grudima je bio sve gori.

„Vranko… ne želim da te izgubim, molim te… ljutiš li se na mene? Ja tebe volim Vranko, prijatelj si mi godinama… molim te, ne ostavljaj me i ti!“

Sad je opet plakala, i bila je tako iskrena u svom bolu, da nije primjetila da mi lomi srce. Da, bila je sebična, ali volio sam i nju i njenu sebičnost, sve sam na njoj volio. Što sam trebao učiniti, odbaciti ju nakon onoga što joj je moj brat uradio? Nisam mogao, iako znam da sam trebao. Nisam mogao… previše mi je bilo stalo.

„Ne brini, maljčika, sve je u redu.“ Prošaputao sam.

„Stvarno? I dalje smo prijatelji?“ Upitala me, široko otvorenih lijepih očiju.

„Da, i dalje smo prijatelji.“ Odgovorio sam.

„I bit ćemo uvjek?“ Upitala me iskreno, naivno, onako kako samo ona zna, tako da sam se morao nasmijati.

„Da, budalice, uvjek.“ Nasmiješila se veselo i zagrlila me jednom.

Nemoj mi to raditi, malena… boli.

„Srećan ti put,“ rekao sam, poljubio je nježno u obraz i izašao.

Na hodniku sam ugledao May, i sklonio se u jedan prazan kupe da me ona ne bi vidjela. Kad je prošla, izašao sam iz kupe, zatim iz vlaka, i obišao kolodvor sa druge strane. napolju je bilo ledeno hladno, ali nije mi to smetalo. Samo sam nastavio hodati.

Hodao sam dok mi prsti nisu utrnuli, nisam znao kuda idem, bitno mi je bilo samo da se sklonim što dalje od nje, što dalje od njene slatkoće i nevinosti i u isto vrijeme, od njene nesvjesne okrutnosti. Što dalje od nje i mog brata i cijele te nemoguće situacije.

Slomila mi je srce nemilosrdno, ali u isto vrijeme učinila je to tako ljupko da ju nisam mogao mrziti. Nisam mogao ništa učiniti, jer sam znao da me ona nikada neće voljeti, kao što sam znao da moj brat nikad neće prestati voljeti nju, iako su oboje bili preveliki idioti da to shvate.

Mogao sam se samo nadati da će ona potmula, fizička bol na lijevoj strani grudi što prije prestati.

Ili bar… umanjiti se.




Eliza.


Ja sam užasna osoba. Užasna.

Da li je moguće uništiti sebe, a zatim i jednu divnu osobu, prijatelja, u samo tri dana?

Kad je došao, kad me poljubio, pustila sam ga, jer mi je trebala utjeha. Svaki put kad me poljubio, pustila sam… zamišljajući da je Vladimir.

„Ah!“ Tiho sam uzdahnula, uvlačeći zrak.

Boli kad pomislim na njega.

Previše su ličili jedan na drugog. Slomila sam ga, ali mi je na kraju ipak rekao da možemo biti prijatelji. Samo… nisam znala koliko će vremena proteći dok se naš odnos ne vrati na staro.

Možda se to nikada neće desiti, ali nisam ga samo mogla pustiti da ode. Srce mi se nekako… slomilo kad sam ga povrijedila, a zatim i kad je zamalo otišao od mene ljut.

Bila sam sebična, znala sam to, ali nisam ga mogla, niti željela izgubiti.

Iako sam se trudila da mislim samo na Vranka, iako je on okupirao većinu mojih misli, ipak je postojao onaj mali dio mog uma koji je uvijek bio svjestan onoga što želim postinuti.

Nije čak ni došao da te isprati.

Vrankove riječi su mi odzvanjale u glavi. Kad ih je izrekao, bilo je to kao da me proboo bodežom u srce.

Misliš da nisam primjetila?, htjela sam ga upitati. Misliš da ne želim svake sekunde da je on ovdje umjesto tebe?

Ućutala sam i zbog njega i zbog sebe, ali to pitanje me izjedalo svo vrijeme.

Zašto nije došao? Zar me stvarno ne voli? Zar je to doista istina?

Koliko god ja to ne željela priznati, ipak sam se negdje u kutu srca nadala da će ipak doći, da sam preuveličala stvar, da će doći da me isprati i da će mi reći kako me voli i kako me oduvjek volio. Da će mi reći da ga nije briga ni za koga i ni za šta osim za nas dvoje.

Nadala sam se susretu, pogledu, poljupcu i zagrljaju, i svom sopstvenom srećnom završetku. Nadala sam se da će baš on biti moj vitez u sjajnom oklopu, i daću na kraju ipak biti sretna.

Nadala sam se da će se ipak pojaviti, nadala sam se da će Vranko reći da je slomljen kao i ja, nadala sam se… svašta sam se nadala. I sve moje nade je uništila jedna jedina nepobitna činjenica.

Nije došao.

Nisam se stigla ni posve sabrati kada je May ušla u kupe.

Sjedila sam do prozora i samo susrela njen pogled. Raširila je oči i zaustila nešto da kaže, međutim u tom trenutku Sasha je zakucao na vrata kupea.

„Vaša Visosti konteso Romanov, Vaše stvari i stvari Vaše suputnice su spremne i vlak će uskoro krenuti. Želite li još nešto, ili će to biti sve?,“ upitao je svojim dubokim glasom.

„Ne, Sasha,“ blago sam se nasmiješila. „Sve je u redu.“

Poklonio se jednom i izašao van. May je za to vrijeme ćutala, ali kad je Sasha izašao, polako mi se primakla. Otvorila je usta da nešto kaže.

„Hajdemo mahati prije nego što vlak krene!“ Uskliknula sam odjednom, iznenađujući i samu sebe, a potpuno zaprepašćujući May.

To je bilo jedino što sam uspjela smisliti da joj odvučem pažnju. Htjela sam joj objasniti sve, ali… nisam to sve htjela učiniti odmah.

Spustile smo prozor i ledeni zrak je prostrujao kraj nas u kupe. Stresla sam se od hladnoće, ali brzo sam namjestila osmijeh na lice kad sam primjetila mamu i tatu.

„Maljčika, ne smiješ biti na prozoru!“ Mama je vikala. „Nisi još ozdravila!“

Nasmijala sam se, a u tom trenutku su iz gomile svijeta na kolodvoru izronile tri poznate prilike – Boris, Aljoša i Natascha.

„Dobro je mama, sve je u redu.“ Rekla sam, a li sam se baš u tom trenutku nakašljala.

„Njet harašo!“ Tata je rekao mršteći se. „Zatvorite prozor i mašite iznutra. Bit će vam toplije.“

Obrnula sam očima, ali sam poslušala tatu i poslala im poljupce svima. Mama se nasmijala i mahnula, tata se ponašao kao da nije ni primjetio ali se nasmiješio. Natascha ga je uhvatila i privukla do srca, Aljoša je prihvatio moj i poslao mi jedan, a Boris je uzvratio … May.

Pogledala sam u May, koja je bila crvenija od košulje koju je nosila.

„Umm…“ počela sam smijuljeći se. „Imaš mi nešto reći, Mayice?“

Okrenula se prema meni, i iako je djelovala ljutito, oči su joj se smijale.

„Ućuti Eliza, i maši majci.“

Nasmijala sam se glasno i okrenula se prozoru. Vlak se polako počeo kretati po kolodvoru, i osjetila sam pomjeranje tijela lokomotive pod svojim nogama. Buka koju su ćinili ljudi na kolodvoru je bila zaglušena glasanjem lokomotive, i prije no što sam se snašla, moji roditelji i prijatelji su počeli nestajati iz vidnog polja.

May i ja smo stajale na prozoru i mahale sve dok ih nismo posve izgubili iz vida. Njihova lica su brzo zamijenili neki drugi bezimeni ljudi koji su se stapali u jednu bezličnu masu šarenila. Iako sam se opirala, iako sam znala da ništa neću naći, ipak si nisam mogla pomoći.

Nije došao Elizabeth… nije došao i neće doći. Pomiri se s tim.

Udahnula sam jednom, u uzaludnom pokušaju sprečavanja srca da jače zakuca. Do tad smo već prošli kolodvor, i sada smo se vozili kroz grad. Lica su zamjenile ulice i beton, sivi beton koji je okruživao moj dragi grad.

Sjela sam na svoje sjedište i pogledala u May. Ona je sjedila, ruku skrštenih na koljenima tačno nasuprot mene. Kroz prozor sam krajičkom oka opažala krošnje kako prolaze i nestaju u pokretu.

Promatrala sam ih neko vrijeme, pokušavajući skupiti snagu za ono što sam sljedeće htjela uraditi. U glavi sam sklapala hronološki red događaja. Ne znam koliko je prošlo, kad sam napokon skrenula pogled sa prozora i pogledala u May.

„May… mislim da ti imam nešto reći.“

Duboko sam udahnula.

„Vidiš, sve je zapravo počelo još davno, dok smo bili samo djeca. Nisam ni sanjala da će doći do ovoga danas…“

Tako sam počela, a zatim nastavila. Govorila sam dugo, bez prestanka, zastajući samo da udahnem, ili da se prisjetim nečega što sam zaboravila. Riječi su same tekle, kao da su jedva dočekale da napokon napuste moj um i da se pojave na svjetlosti dana.

Pričala sam joj o tome kako sam ga upoznala, o našem upoznavanju i našem prijateljstvu. Pričala sam joj o noćima koje smo proveli pričajući u njegovoj spavaonici jer su djevojke iz moje spavaonice bile jako ljubomorne. Pričala sam joj o balovima na koje smo zajedno odlazili, o tome kako je upravo on bio onaj uz kojeg sam se oslobodila treme od plesa.

Pričala sam joj kako sam jednom prilikom trebala recitovati, a njega nije bilo, i kako sam se loše osjećala. Pričala sam joj kako mi je nedostajao, i kako me ispunio neki osjećaj cjelovitosti kada je došao.

Pričala sam joj o tome kako me učio plivati i kako se do dan danas bojim ući u vodu ako on nije tu. Pričala sam joj o tome kako se nikad ne osjećam tako dobro, kao što se osjećam kad pričam s njim. Pričala sam joj o našim zajedničkim zimovanjima i ljetovanjima. Pričala sam joj o svemu.

Pričala sam joj kako sam ja jedina koja ga može shvatiti, kako sam jedina koja ide u korak s njim dok svi ostali zaostaju dva koraka. Pričala sam joj kako mi je on najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala.

Pričala sam joj kako sam znala da sam zaljubljena u njega godinama, ali sam uporno odbijala to priznati. Znala sam da on ne voli mene, i zato sam ćutala i trpila, i zadovoljavala se njegovim prijateljstvom.

Pričala sam joj o svojim drugim prijateljima, o Aljoši, o Borisu… o Vranku. Pričala sam joj o Nataschi… i pričala sam joj o Anji. Pričala sam joj o tome kako sam znala da je zaljubljena u njega, i da je to vjerovatno uticalo na hlađenje naših odnosa.

Pričala sam joj kako su svi automatski pretpostavljali da smo on i ja zajedno, ali da nijedno to nismo ni pokušali opovrgnuti. Pričala sam o školi, o roditeljima, o svemu – ali najviše o njemu.

I nijednom mu nisam spomenula ime.

Pričala sam o šoku koji sam osjetila kada sam saznala da su on i Anja zajedno, o izdaji koju sam doživjela, iako sam znala da nemam prava na to. Nije kao da smo on i ja zajedno, zar ne?

Prepričala sam joj sve što se dogodilo do trenutka kada je ona došla, i sve poslije toga. Govorila sam o balu, pokušavajući spriječiti da mi glas zadrhti.

Pričala sam joj o razgovoru između njega i Anje koji sam slučajno čula u vrtu, o našem razgovoru. Opisala sam joj naš poljubac trudeći se da zadržim neutralan ton, i uspjela sam. Glas me slušao, ali ruke… ruke su drhtale.

Govorila sam joj o svemu što se dogodilo poslije, jer sam znala da joj dugujem objašnjenje za stanje u kojem me našla toga jutra. Morala sam to uraditi, iako nisam znala da će toliko boljeti prisjećati se svega što sam doživjela.

Pokušala sam se distancirati od toga, pokušala sam ne misliti o njemu i njegovim poljupcima… ali ruke su i dalje drhtale, iako je glas bio hladan. Pokušala sam je gledati u oči, ali znala sam da će ako je pogledam sav moj trud da održim privid ravnodušnosti biti uzalud. Zato sam pogled uperila u prozor.

Pokušala sam se koncentrirati na lijepe predjele Rusije, međutim pogled mi se stalno zaustavljao na mom licu koje je bilo vidljivo na staklu. Izgledala sam užasno, i svaka riječ kao da me činila još daljom i hladnijom, ali nastavila sam. Morala sam.

Pričala sam joj o toj noći, i o našem razgovoru. Pokušala sam joj opisati naš zadnji razgovor… ne znam da li sam uspjela. Pokušala sam opisati i osjećaj koji je on u meni prouzročio njegov odlazak i njegov hladan odgovor.

Ispričala sam joj sve čega se sjećam od trenutka kada me ona pronašla, do našeg dolaska na stanicu. Onda sam duboko udahnula i smogla snage da je pogledam u oči.

Rekla sam joj da je Vranko došao, rekla sam joj kako me poljubio. Prepričala sam joj naš cijeli razgovor i sve ono što sam osjećala dok je on bio tu. Rekla sam joj kako sam sebična i kako sam gadura, i rekla sam joj ono što sam se plašila i sama sebi priznati.

„Nije došao, May. Nije došao. A tako sam htjela da dođe. U onom trenutku kad su se vrata otvorila srce mi je preskočilo otkucaj jer sam pomislila 'Evo ga! Došao je!' Međutim nije May, nije došao i tako sam se razočarala da nisam znala šta da radim, pa sam pustila Vranka da me poljubi.“

Oči su mi ostale suhe iako sam osjećala suze unutra, znala sam da se žele probiti vani. Međutim, bilo je dosta. Napravila sam im branu koju neće moći preći.

„Pustila sam ga jer nisam imala srca da ga odbijem… ne, lažem! Lažem May, pored svega sam i lažljivica.“ Nasmiješila sam se.

„Pustila sam ga jer je tako ličio na njega.“

May nije ništa rekla, samo je gledala u mene. Nisam primjetila koliko dugo sam pričala i da se već počelo smrkavati. U tami kupea nisam mogla vidjeti njene oči – nisam znala što misli.

„Pustila sam ga jer sam na trenutak pomislila 'Ako zatvorim oči i dovoljno jako se potrudim, možda ću vidjeti njegov lik i osjetiti njegov miris i njegove usne na svojima?'“ Naravno da nisam. Naravno.“

Kad sam jednom počela, više nisam zastala.

„Onog trenutka kad sam osjetila dodir znala sam da nije on – nije bilo onog posebnog osjećaja koji uvjek prati njegov dodir. Kad sam osjetila zagrljaj znala sam da nije on – nisu to bile te ruke, nije to bio taj miris, nije to bio on. Sve u meni je vrištalo – ovo je pogrešno, pogrešno, POGREŠNO! Ali ništa nisam uradila da to spriječim.”

Glupe suze su i dalje bile tu, osjećala sam ih, ali odlučila sam da je dosta.

„Ali ono što me najviše zaboljelo… onog trenutka kad sam osjetila poljubac, bila sam sigurna da nije on. Nije bio on, jer mi srce nije poskočilo a stomak se nije prevrnuo, u glavi mi se nije zavrtilo i noge mi nisu zaklecale, niti mi se licem proširio onaj glupavi smiješak koji imam svaki put kada je on blizu. Nije bio on.“

Nervozno sam se nasmijala i sklonila pramen kose s lica.

„A opet sam ga pustila. Kakvom me to osobom čini?“

Mogla sam čuti glasove na hodniku, huktanje lokomotive i mnoštvo drugih zvukova koje nisam mogla razabrati. May još uvijek ništa nije rekla, a nije ni morala.

„Reći ću ti. Užasnom.“

Sklopila sam ruke na koljenima i pokušala održati osmijeh na usnama. Pokušala sam, stvarno jesam, pokušala sam djelovati kao da me nije briga. Mayino lice se pojavilo iz sjene i po prvi put otkako sam počela pričati sam uspjela vidjeti njene oči.

Osmijeh se zamrznuo istog trena.

Oči su joj bile neke čudne nijanse, nije to bila boja meda niti čista smeđa boja, nego neka zlatna, topla boja koja uliva sigurnost. Izraz njenog lica je bio nešto posebno, nešto što ne znam opisati.

Oči su joj sijale – od suza.

Prije nego što sam se mogla sabrati, prišla mi je. Njena ruka je nježno povukla moj, tako da nisam imala izbora nego da ustanem. Oči su joj bile pune saosjećanja, pune ljubavi, pune… U trenutku me privukla sebi u zagrljaj.

Bio je to jedan od onih zagrljaja, onih iskrenih i nježnih i punih simpatije i suosjećanja. Čvrsto me držala, kao da se bojala da me pusti, i uskoro se nisam mogla oduprijeti porivu da i ja nju zagrlim tako i da je držim i čuvam od svijeta samo za sebe.

„Željela bih…“, počela je, a glas joj je bio prigušen. Osjećala sam njene suze na svom ramenu i udisala cvijetni miris njene kose. Trebala mi je utjeha – May je bila jedina koja mi ju je mogla pružiti.

„Željela bih da ti mogu olakšati bol i da mogu na sebe preuzeti bar jedan njen dio. Željela bih da ti se takvo nešto nikad nije desilo, željela bih da je Vladimir došao i da napokon budeš sretna.“

Stegla sam je čvršće u trenutku kad je izgovorila njegovo ime, i ona je to osjetila.

Raspala bih se da me ona ne drži… boli.

„Željela bih da je situacija drugačija, i da živimo u drugačijem vremenu, jer znam da bi, kad bi uslovi bili drugačiji, ti i Vladimir bili sretni zajedno.“

Nemoj May… boli.

„Jer Eliza, ti i on ste stvoreni jedno za drugo.“

Taj trenutak je odabrala da skloni glavu sa mog ramena i pogleda mi u oči. Svojim malim ručicama je obuhvatila moje lice i primorala me da je pogledam.

Oči su joj blistale od suza, i vidjela sam tragove po njenim obrazima, međutim, to je nije spriječilo da mi i dalje ulije onu dozu samopouzdanja koja mi je potrebna da preživim ovo u jednom komadu.

„Pogledaj me Eliza.“

Kosa joj je bila u neredu, a izraz lica ozbiljan. S svojom rukom je sklonila jedan moj odbjegli pramen iza uha, a zatim nastavila. Počela je tiho, gotovo šapatom.

„Vi jeste stvoreni jedno za drugo Eliza. Ja to vidim, ma svi to vide, osim vas dvoje. Vidim način na koji te gleda. Vidim kako ti oči bljesnu u trenutku kada on uđe u sobu. Vidim kako si sretna kad te dotakne, a vidim i kako on traži svaku moguću priliku da bude pokraj tebe.“

Glas joj je bivao jači kako je više govorila, a lice joj je poprimalo zanesenjački izraz. A moje srce… glupo srce je treperilo.

„Vidim kako se smiješ kraj njega, vidim kako je on opušteniji kraj tebe. Vidim tugu u njegovim očima kad se spomene tvoj odlazak ili rastavljanje od njega. Vidim i promjenu u njemu kad te netko spomene dok nisi tu. Vidim onaj smiješak u kutu usana, skoro neprimjetan, kada netko samo kaže 'Eliza'. Vidim kako se brine za tebe, kako je uvjek tu kad ti treba.“

Nemoj May… pomislit ću da je to istina.

„Vidim sve Eliza. Vidim kako pripadate zajedno; kad plešete, vidim kako se uklapate; kad razgovarate, vidim kako se nadopunjujete. Vidim da ste savršen par u svakom mogućem pogledu, samo oboje uporno odbijate to da prihvatite.“

Gledala sam je, a nisam je vidjela. Vidjela sam njega.

I dalje mu ne mogu izgovoriti ime.

„Eliza, slušaj me sada dobro.“

Okrenula mi je glavu prema njoj i prisilila me da joj pogledam u oči. Ona skrivena snaga, za koju sam znala da ju posjeduje, sad se ogledala u tim očima cijelim svojim bićem.

„Ne znam zašto nije došao, ne znam zašto te ostavio, ali jedno znam Eliza.“

Nemoj mi molim te to reći, nemoj molim te, molim te, samo to ne, nemoj mi ni slučajno to reći, nemoj mi reći…

„On te voli Eliza.“

... da me voli.

„Ne voli on mene.“

Nisam bila sigurna da li me čula, jer ni ja u prvom trenutku nisam bila svjesna da sam to izgovorila na glas. Međutim, po načinu na koji se trgla, shvatila sam da jeste.

I ona je čula tu prazninu.

„Ne voli on mene. Za Vladimira Nikolajeviča Dimitrovskog ja nikada nisam bila više od usputne… aferice. A ljubav… ljubav ne postoji May. To je samo izmišljtina koja opravdava iracionalne postupke za koje bismo željeli da se nikada nisu dogodili.“

Skamenjeno me gledala.

Pusti me da se odbranim. Pusti me da vjerujem u to, pusti me da ga prebolim. Ili bar da pokušam.

„Jednom sam ti rekla da volim Remusa, zar se ne sjećaš? I što? Ostavila sam i njega, odbacila ga kao zvijer, kao životinju… May, ja nisam dobra osoba. Kako ne shvataš? Bježi od mene, bježi prije no što i tebe povrijedim. Bježi prije no što te moja sebičnost ubije.“

Misliš, onako kako je ubila Catherine?

Oči su mi se raširile na posljednju misao, a sve je počelo da blijedi.

Oh moj Bože! Ne, Eliza, zaboravi na to, zaboga zaboravi, zaboravi, zaboravi OVOG TRENA!

„Eliza! Jesi li u redu?“

Mayin uspaničeni glas je učinio da se trgnem iz transa. Trepnula sam par puta, što je učinilo da mi se glava razbistri. May me gledala, ali ovaj put, bio je to ljutit pogled.

„Slušaj me sada Eliza, i slušaj me dobro! Što god se desilo, ja znam da će sve biti u redu na kraju! Možda jeste razdvojeni trenutno, možda se osjećaš loše, a on se osjeća još gore, možda ti se čini kao da nemaš izlaza, ali saslušaj me! Sve će na kraju biti dobro, znam to, vjerujem u to, jer sestrice, ako nije dobro… onda to jednostavno nije kraj.“

Čula sam njene riječi, čula sam sve to i htjela sam vjerovati. Srce se hrani takvom nadom – onom najgorom, uzaludnom. Ali čula sam još nešto.

„Sestrice…?“ Upitala sam zbunjeno.

May se zacrvenila, i to rumenilo joj je divno pristajalo.

„Um… ja… ne želim te… mislim nisam htjela…“

„May.“ Rekla sam joj. Ućutala je u sekundi i pogledala me smeteno.

„Uvjek sam htjela imati sestru.“

Sekunda joj je trebala da shvati šta sam rekla. Ta sekunda je trajala cijelu vječnost, a onda joj se boja počela vraćati u lice, oči su joj se odmaglile i lice joj je poprimilo smiješak. Privukla sam je sebi u zagrljaj i držala je čvrsto, ne želeći je pustiti nikad više, dok su mi misli bez ikakvog smisla letjele pred zatvorenim očima.

Izgubila sam njega a dobila sestru. Imam neko tajno pismo od oca da pročitam. Uništila sam Remusa i Vranka. Durmstang je pao, a i Hogwarts će. Voldemort me traži. Ubila sam ju. Nemoj razmišljati Eliza. Potisni to. Kome mogu vjerovati? May, ali onda će ona biti u opasnosti. On to već zna… ali on nije došao. Zašto? Što ću ja dalje? Bože, da li će ovome ikada doći kraj?

Netko je zakucao na vrata kupea. Odvojila sam se od May, jednom joj se ohrabrujuće nasmiješila a zatim obrisala oči. udahnula sam duboko i otišla da otvorim vrata.

Sasha je stajao ispred.

„Konteso… možemo li razgovarati na hodniku?“

„Naravno, Sasha.“

Okrenula sam se prema May, koja je stojala u kutu ne govoreći ništa.

Ne razmišljaj ni o čemu sada Eliza.

„Naravno.“

Izašla sam na hodnik i stala kraj Sashe.

„Što nije u redu, Sasha?“

Njegovo ozbiljno lice nije pokazalo ni jedan trag emocije dok je iz džepa vadio dvije omotnice.

„Ovo su pisma koja su stigla za vas.“

Primila sam ih i kimnula glavom. Nisam imala snage za neki razgovor, i Sasha mora da je to primjetio.

„Da li je to sve?“ Upitala sam ga. Kimnuo je glavom. „Onda imate moju dozvolu da se povučete. Ne uznemiravajte me dok čitam pisma.“

Naklonio se blago i povukao se, ostavljajući me samu na hodniku. Samu sa mislima.

Imala sam dvije opcije. Vratiti se u kupe i razgovarati sa May… ili ostati tu na hodniku i pročitati pisma.

Oh, dovraga.

Pocijepala sam omotnicu prvog pisma, ne pogledavši uopće o kome se radi. Greška broj jedan.


Draga moja Elizabeth,

Možda ćeš me se sjetiti. Više je vjerovatno da nećeš. Znam da si uvjek, pa i kao mala, bila dobra u potiskivanju stvari. No, ono što si uradila, to se ne može izbrisati Elizice. Ne može. Ma koliko god se ti trudila.
Vratit ću ti sve to, ne brini se. Ti i tvoja baka ste mi uništile život.
No ne brini se. Osveta je slatka. Zapravo, najslađa dok se služi hladna.
A moja je imala godine i godine da se ohladi.



Naslonila sam se na prozor dok mi je pismo drhtalo u rukama.

Bilo je bez potpisa, i zaledilo mi je krv u žilama. Mahnito sam okrenula omot, pokušavajući prepoznati rukopis, pošiljatelja, bilo što, iako sam već znala tko je.

Karolina.

Zaboravila sam, istina je… zaboravila, potisnula, kako god želite. A sada, u istom danu mi se sve vratilo.

Karolina i Catherine.

Prošlo je skoro deset godina… i ona se vratila. Mislila sam da je mrtva, nadala sam se tome, da je zaboravila, da je otišla, ali u dubini duše sam znala da nije.

Ništa nije onakvo kakvim se čini.

Neki grijesi su jednostavno preteški da bi se zaboravili, a kamoli oprostili. Sa nekim greškama jednostavno se mora živjeti.

Drhtavim rukama sam savila pismo i stavila ga u džep. Zatim sam uzela drugo, u nadi da će mi donijeti neke dobre vijesti nakon svih potresa od danas. Prvo sam pogledala ime pošiljaoca.

Vitki, elegantni rukopis je tvorio šest dobro poznatih slova.

Amelie.

Znala sam da bih se trebala začuditi, znala sam da bi to iz mene trebalo izroditi bar neku reakciju, međutim, nisam imala snage. Samo sam ga otvorila i počela čitati.

Draga Eliza,

Znam da će te ovo pismo začuditi. Znam da mi možda nećeš povjerovati, ali molim te, bar me saslušaj otvorenog uma. Nemam mnogo vremena, no do toga ćemo doći. Oprosti što odmah prelazim na stvar, no moram ti ovo sve objasniti prije no što bude prekasno. Preklinjem te, samo me saslušaj, i procijeni sama.

Nema lakog načina da ti ovo kažem.

Eliza, ja sam iz budućnosti. Ja ne pripadam tvom vremenu. Rođena sam u dvadeset i prvom stoljeću, a u prošlost sam poslana sa jednom misijom – da pronađem tebe.

Neću ulaziti u detalje, nemam vremena za to. Pišem ti ovo pismo u velikoj žurbi, no ono je neophodno da bi ti razumjela bit stvari.

Slušaj me. Lord Voldemort te traži, ti si mu potrebna da mu prevedeš aritmantičke ploče koje sadrže drevnu tajnu. To je tajna koju je tvoj djed znao, tajna koja se provlači kroz njegove knjige, tajna koja se prenosi po ženskoj liniji.
To je tajna koja je počela proročanstvom vilenjaka stoljećima godina prije. To je tajna za kojom je tragala katolička crkva u trinaestom stoljeću, paleći hiljade žena na lomači ne bi li je se napokon dokopala.

Znaj, on će te pronaći. Pronaći će te i natjerat će te da mu prevedeš te ploče Eliza – znaš Aritmanciju, ali ono što on ne zna je da ti znaš i tajnu. Bar mislimo tako.

Eliza, ja sam vilenjakinja, zato to i znam. Vjerujemo da si ti ona koja ima ključ tajne, zato mu ne smiješ prevesti ploče Eliza. Ne smiješ. One sadrže samo jedan dio tajne, no ako mu baš ti prevedeš ploče, ojačat će više nego iko ikad, i ništa ga neće moći zaustaviti. No ako odbiješ, sudbina za njega ima druge planove.

Umrijet će Eliza. Obećavam ti da će umrijeti. Ne mogu ti reći kada, ali desit će se i njegov pad. Bit će moćan, zaista, ali doživjet će jedan pad. Trebat će mu 14 godina, ali će se ponovno uzdići. A onda, doći će mu i konačan kraj. Bila sam tu, znam to. Doživjela sam sve to. No ništa od toga neće biti moguće ako prevedeš ploče.

Razmisli Eliza. Želiš li uništiti čarobnjački svijet? Jer to je ono što on donosi – uništenje i razaranje Čarobnjačke Zajednice. Molim te, poslušaj me. Nemoj mu prevesti ploče. Ono što tražim od tebe je najveća žrtva. Molim te, nemoj je odbaciti. Tajna mora biti uništena, zakopana duboko, odbačena i smrvljena u prah.

Eliza…. Da bi tajna bila uništena… oh Bože, tako mi je teško ovo ti reći, jer te volim, draga si mi i smatram te prijateljicom, ali nekada zbog tog opšteg dobra moramo napraviti najveće žrtve od svih. Moramo, jer životi mnoštva ljudi ovise o nama. Oprosti mi prijateljice, oprosti milion puta.

Ti moraš umrijeti.

Nema drugog izlaza prijateljice, molim te, vjeruj mi. Moraš odbiti prevesti ploče pod svaku cijenu.

Moram ići, nisam više sigurna. Nadam se da ćeš dobiti ovo pismo prije no što bude prekasno. Ja se ne vraćam u Hogwarts – zapravo, ne vraćam se u tvoje vrijeme.

Oprosti mi. Neke stvari jednostavno nisu u našim rukama. Nisu kakvim se čine. Oprosti.

Namarië!



Magla. Samo magla oko mene i nevjerovatno, ne vjerujem. Nije istina. Osjećam to drvo koje mi pritiska leđa i znam da sam u hodniku i da čitam Ameliino pismo, no nije istina.

Nemoguće. Moram umrijeti.

Šta će mi se još desiti u životu? Oči mi se magle, i nekako je sve usporeno, više ne vidim razliku između jave i sna. Čujem buku, ali nisam sigurna da li sanjam ili je stvarno.

Moj djed? Vilenjaci? Malleus Maleficarum? Što?

May istrčava iz kupea – ne djeluje mi to kao May. Nešto viče, ali ne vidim je, ne vidim joj ni oči, a oči bi mi rekle da je to ona. Kao da me drma, ali vid mi se ne potresa – i dalje je magla.

U trenutku čujem buku tu, blizu, i instinktivno okrećem glavu. Netko je raznio vrata i komadići lete svuda. May me vuče za sobom u kupe; kao da čujem Sashu.

U kupeu May traži svoj štapić, ja ne znam gdje je moj. Ja moram umrijeti.

Nije bitno May, govorim joj, ja svejedno moram umrijeti. Ne razumije me.

Čini mi se da urla na mene, no u trenutku kad vrata od kupea eksplodiraju ja sam već gurnula sva tri pisma, uključujući djedovo nepročitano, za koje imam veoma dobru ideju o čemu je, iz svojih džepova u njene. Čini me promašuju za tren; no May nije te sreće.

Padam na pod dok njeno tijelo leži pokraj mene; ne znam je li mrtva ili živa. Ne stižem ni da saznam jer čujem buku i gomila ljudi u crnom upada u kupe. Nečije snažne ruke me povlače sa poda; magla je još uvjek tu, čini da ne vidim kako treba.

Sve što želim je vidjeti kako je May, ako je mrtva kako ću ja preživjeti? Izgubila sam sestru. Povrh svega, kako? Nije fer.

Vode me, ne znam kuda, čini mi se van vlaka. Ne znam da li se krećemo, čini mi se da ne.

Što ću?

Zar je bitno, govori mi Amelie. Moraš umrijeti.

Ali May… ona ne mora umrijeti.

Ali već je mrtva.

Oh.

Čini mi se da čujem nečiji glas u trenutku kad mi koljena popuštaju. May, Karolina, Vranko, Sasha… gdje su svi?

Volim te Eliza.


Ne voliš me Vladimire. Ne voliš me ni stoti dio onoga koliko ja volim tebe. I sada, kada mi najviše trebaš, nema te.

Ako nije dobro, onda nije kraj.

Ali ja moram umrijeti.

Da li je smrt dobar kraj?


Moraš umrijeti. Moraš umrijeti. Moraš umrijeti.

Bolje prije nego kasnije.

I u trenutku dok se onesvješćujem, čini mi se da vidim...

Ma ne.


20:27 | Komentari (18) | On/Off | Print | #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Once you decide, there`s no turning back...

Rain Pictures, Images and Photos

"Snow clouds may gather, and stars may collide...
but I'll love you until the end of time."


Photobucket
London Pictures, Images and Photos

Tko sam? Što sam? Onaj koji sanja,
modre oči u maglama sivim.
Ovaj život koji me proganja
sa drugima kao usput živim.



***
* Ne primam više likove. Za koga odlučim da će se uklopiti, ubacit ću ga *
* Očekujem iskrene kritike. Stalo mi je do ovoga bloga, i do ove priče, i želim je što više poboljšati. Zato, nemojte me štediti :) *

Ako me neko treba, dobit će me na adresi
eliza_romanov@net.hr


***

Photobucket

Ona nije znala šta treba učiniti. Stavili su je pred svršen čin. Ništa je nisu pitali. Izbrisali su joj pamćenje, a ona ga je na najgori mogući način povratila. Njen opstanak zavisi od skrivanja od njega. Ovo je njena priča.

Photobucket

Trying not to break but I’m so tired of this deceit... every time I try to make myself get back up on my feet, all I ever think about is this, all the tiring time between, and how trying to put my trust in you just takes so much out of me...

Photobucket
Russia Pictures, Images and Photos